Ni slična slavi mjedenog grčkog diva
Što uzjaši zrak nad ulazom u luku;
Uz naša vrata žena uzdiže ruku
S bakljom gdje je munja zatočena živa,
Žena zvana Majka Prognanih. Priziva
Svijet signalom dobrodošlice, u oku
Joj naredba zraku da k’o most u skoku
Spoji dva grada. “Drevne zemlje, svu svoju
Raskoš čuvajte; pompa nek živi kod vas!
Meni dajte umornu, zbijenu raju!”
Sa bakrenih usana odjekuje glas.
“Beskućnicima, bačenim u oluju,
Pokraj zlaćanih vrata pružam svjetla spas!”
